Pikač, najstariji živući humoristični list u Hrvatskoj

Arhivski izvori: Knjižnica i čitaonica Grada Preloga, Državni arhiv u Varaždinu, Gradski muzej Varaždin, KUD Ježek Beretinci

Vlasnik zapisa: Projekt Knjižnice i čitaonice Grada Preloga – Priče iz Preloga

Autor priče: Ivica Beti

„Želite li vidjeti na kojoj je razini demokracija u nekoj zemlji, prolistajte njihove humorističke časopise“, rekao je Vinko Lisjak, umjetnik iz Čakovca, na jednoj od promocija humoristično-satiričnog lista Pikač koji u Prelogu izlazi od 1939. godine, premda, nije tiskan redovito već su između brojeva bile duge pauze. Tijekom desetljeća izlaženja Pikač je, naime, bio ili zabranjivan ili nije izlazio jer ga nije imao tko izraditi i tiskati. Srećom, pojavio se karikaturist Ivan Haramija Hans (Prelog, 28. travnja 1946. – Koprivnica , 15. rujna 2014.), pod čijim se perom i uredništvom 1967. i 1968. list pojavio u mnogim domovima da bi ubrzo ponovno prešao u neredoviti ritam izlaženja. Kao urednik nakon 1990. list nakratko potpisuje i Pavao Ružman.

Dosad su izašla ukupno 24 broja, a posljednjih 16 uređuje Ivica Beti. U posljednjih desetak godina u Pikaču su se našli tekstovi, vicevi i karikature pedesetak autora, a među njima su bili i Pajo Kanižaj, Oto Reisinger i Davor Štambuk koji su došli i na promociju Pikača u Prelog. U Pikaču objavljuju karikaturisti iz cijele Hrvatske, ali i umjetnici kista iz Rusije, Poljske, Italije, Austrije, Sjeverne Makedonije, Češke, Kine, Irana... List izlazi uz financijsku podršku Grada Preloga, koji kao nakladnik financira pripremu i tisak ne miješajući se u uređivačku politiku. Pikač se dijeli građanima besplatno, prigodno, 1. aprila.

Koliko je humor prirodan Priločancima, potvrđuje i činjenica što je u Prelogu rođen vatreni ilirac i urednik prvog humorističkog lista u Hrvatskoj Dragutin Antolek Orešek (Prelog, 11. rujna 1827. – Varaždin, 30. travnja 1883.). Godine 1848. je napustio studij teologije i pridružio se kao dobrovoljac vojsci bana Josipa Jelačića u ratu protiv Mađara. Bio je zarobljen i osuđen na smrt strijeljanjem, ali je uspio pobjeći iz zatvora. Nakon rata u Zagrebu je završio studij prava i nakon toga službovao na sudu u Prelogu, Delnicama, Ivancu i Varaždinu, gdje se 1860. trajno nastanio i bio umirovljen 1871. Sa suprugom Slavom rođ. Bertić, radio je na podizanju narodne svijesti i njihov je dom bio sastajalište mnogih varaždinskih rodoljuba.

Bio je jedan od osnivača varaždinskog pjevačkog društva Vila, suorganizator dobrovoljačkih kazališnih priredaba i gradski zastupnik. Po dolasku u Varaždin bavio se politikom, boreći se i humorom i satirom protiv mađarske i austrijske prevlasti. Pokrenuo je humoristično-satirični list Podravski jež. Odobrenje za izdavanje dobio je 15. lipnja 1861. godine , a 12. listopada tiskao je poziv za pretplatu. Iako je odziv pretplatnika bio slab, novčanom pomoći Ane Oryssek list je izdan je 17. ožujka 1862. kao pokusni broj u tiskari Josipa Platzera. Zbog reakcije varaždinskih Nijemaca, Antoleku je kao izdavaču i odgovornom uredniku prijetila opasnost izgona pa se sklonio u Beč. Zauzimanjem Metela Ožegovića nakon nekog vremena vratio se u Varaždin. Zbog svog političkog djelovanja protiv germanizacije bio je proganjan od vlasti, premda je bio nekoliko puta biran i u hrvatski Sabor. Umro je na svom imanju u Beretincu 1883. godine, a pokopan je na varaždinskom groblju.