Krajiški dvoboj bana Nikole IV. Zrinskog

Arhivski izvori: HR-HDA-477-1.1. Razni ratno-povijesni spisi. Habsburška Monarhija, 1554-1865

Vlasnik zapisa: Hrvatski državni arhiv u Zagrebu

Autori priče: Matea Altić, Filip Šimunjak

Tijekom ranoga novog vijeka dvoboji (ili „mejdani“) bili su uobičajena pojava na habsburško-osmanskom graničnom prostoru (tj. na Vojnoj krajini). Riječ je o praksi kojom je pojedinac dokazivao svoju hrabrost i odvažnost – iako je pobjeda sigurno bila važna, već je i sam čin prihvaćanja dvoboja značio dokazivanje hrabrosti zbog spremnosti žrtvovanja vlastitog života za čast. Jednako tako odbijanje dvoboja značio je udarac na poštovanje prema pojedincu koji bi dvoboj odbio.

Takvi dvoboji znali su stvarati i probleme u odnosima između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, naročito u ranijim fazama suživota ta dva imperija. Naime, iako su dvoboji bili na isključivo personalnoj razini između dva pojedinca (junaka) postojao je ozbiljan problem da bi oni mogli ugroziti ionako krhak mir (tim više što su na dvoboj oba junaka vodila četu vojnika (a ponekad i prave vojske!) te je dvoboj mogao prerasti u bitku). Jedan takav, doduše neodržan, dvoboj bio je i onaj iz 1554. godine između Nikole (Šubića) IV. Zrinskog i bega Mehmet-paše Sokolovića. Iako je prostor Vojne krajine bio karakterističan po stalnim manjim sukobima i upadima (tzv. „mali rat“) 1554. bila je vrijeme općeg primirja između Habsburgovaca i osmanske Porte. Budući da je Habsburška Monarhija sredinom 16. stoljeća bila u vojno nepogodnom položaju u odnosu na Osmanlije potencijalni dvoboj Zrinskog prijetio je narušavanju, za konsolidaciju graničnog prostora prijeko potrebnog, primirje. Dvoboj je u konačnici postao problem oko kojega je morao intervenirati i sam kralj Ferdinand.

Razlog dvoboja najvjerojatnije je bio osobne naravi jer je Zrinski odbijao osloboditi osmanskog vojvodu Murata koji je bio zarobljen, kako je bosanski paša tvrdio u pismima, u vrijeme primirja. Kralj je, zahvaljujući pismu samog Mehmeta, saznao za spor sa Zrinskim te naredio Ivanu Ungnadu (vrhovnom zapovjedniku Vojne krajine) da naloži banu Nikoli predaju zarobljenika. Zrinski, zbog očuvanja vlastite časti, na to nije mogao pristati te je u odgovoru kralju objasnio da Murata u zarobljeništvu ne držim niti radi novaca, niti radi darova, niti radi konja, niti radi ma kakve otkupnine, nego da njime iskupimo kršćane, kojih su Turci za ovoga primirja samo između naših ljudi, ne računajući druge, blizu sto i pedeset zarobili. Budući da se rješenje spora nije naziralo, a i čast oba junaka stavljana je na kušnju – kao i očuvanje teško stečenog mira – dogovoren je dvoboj koji je trebao razriješiti spor.

Sačuvan je niz pisama – a jedno se nalazi i u Hrvatskom državnom arhivu – u kojima se vodi rasprava o tome treba li se dvoboj održati ili ne. Zrinski je isprva u Beču od kralja Ferdinanda dobio dopuštenje za dvoboj, a nešto kasnije, 16. srpnja 1554. godine, i zamolio ga da naredi Ungnadu i drugim krajiškim kapetanima da pripreme vojsku i dođu pod Đurđevac na spomenuti datum jer sumnja da bi Osmanlije dvoboj mogli iskoristi kao paravan za varku i napasti njegove malobrojnije čete. Ferdinand je isprva dopustio dvoboj uz nekoliko uvjeta – obje strane mogle su doći do mjesta dvoboja s ne više od 500 konjanika, dok je ostatak vojske trebao ostati najmanje 3 milje dalje od mjesta dvoboja. Međutim na vijest o dvoboju reagirao je sam Ivan Ungnad i ostali krajiški zapovjednici, bojeći se da će dvoboj ugroziti mir. Nije samo habsburška strana bila zabrinuta zbog dvoboja – naime, ako je vjerovati izvješću Ivana Lenkovića, osmanski beg morao je odgoditi dvoboj jer je čekao dopuštenje sultana za njegovo održavanje. U međuvremenu je Ferdinand Ivanu Ungnadu uputio pismo u kojem ipak brani dvoboj, te obrazlaže da premda milostivo dopustismo banu da sačuva svoju čast i dobar glas … da se sa spomenutim bosanskim pašom u dvoboju smije pobiti i ogledati, ali ipak smo to dopuštenje dali pod jednim uvjetom, a to je da se ne krši i ne pogazi primirje… Ali sada iz pisma spomenutoga paše bosanskoga, što je Tebi pisao, vidimo da on ovo naše dopuštenja drukčije shvaća, negoli je ono dano [tj. paša je u pismu rekao da dvoboj vidi kao kršenje mira, op. a.]… stoga smo opozvali ono ranije spomenuto dopuštenje i držimo da se ovaj dvoboj ili pojedinačni boj zasada prepriječi i zabrani. Ungnadu je naređeno da spomenuti dvoboj ili pojedinačni boj zasada i sve do druge naše zapovijedi ni pod koji način ne dopusti, a Zrinskom se isti brani pod prijetnjom smrtne kazne i gubitka časti i svih dobara.

Međutim, hrvatsko-slavonski ban oglušio se na te sugestije te je 19. kolovoza sastavio u Čakovcu oporuku u slučaju smrti i došao na za dvoboj dogovoreno mjesto 24. kolovoza 1554. Dizanje tenzija i cijela prepiska u konačnici su bili uzalud jer se Mehmet-paša nije ojavio, a epilog priče – kao i sudbina spomenutih zarobljenika oko kojih je sukob izbio – nažalost nam ostaju nepoznati.

Citirano pismo je 24. kolovoza 1554. poslao Ivan Ungnad banu Nikoli Zrinskom nakon što je 9. kolovoza dobio pismo od kralja Ferdinanda u kojem ga obavještava o zabrani dvoboja.

Cjeloviti transkript latinske isprave dostupan je u: Laszowski Emilij, „Dva priloga k povjesti dvoboja bana Nikole Zrinskoga i paše bosanskoga“, Vjesnik kr.hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva 9 (1907), 95 – 101.