Ulicama moga grada

Arhivski izvori: Zbirka digitalnih preslika arhivskog gradiva Državnog arhiva u Vukovaru (HR-HDA-1421-1-6 Državna Geodetska uprava – Arhiv mapa za Hrvatsku i Slavoniju); Zbirka fotografija Muzeja Vučedolske kulture

Vlasnici zapisa: Hrvatski državni arhiv, Državni arhiv u Vukovaru, Muzej Vučedolske kulture

Autor priče: Petar Elez

Istraživanje povijesti urbanističkog razvoja Vukovara u 18. i 19. stoljeću gotovo je nezamislivo bez uvida u kartografski materijal Državnog arhiva u Vukovaru (DAVU), Hrvatskog državnog arhiva (HDA) te Gradskog muzeja Vukovar (GMV). U tom su kontekstu nezaobilazni arhivski fondovi i zbirke kao što su Vukovarsko vlastelinstvo (DAVU), Državna geodetska uprava (HDA) i Kartografska zbirka (GMV).

Iz spomenutih se izvora, među ostalim, može jasno razaznati teritorij i linije razgraničenja dvije, u administrativnom smislu odvojene, upravne (političke) općine: Stari Vukovar i Novi Vukovar. One su do pred kraj 19. stoljeća (ko)egzistirale na užem vukovarskom području, a glavna prirodna razdjelnica među njima bila je rijeka Vuka.

Uočljiv je također i bitno drugačiji položaj i izgled ušća Vuke u Dunav, kao i dijelovi grada (uz dunavsku obalu) kojih danas praktički više nema (npr. poluotok Alica kod čijeg se „šiljastog“ rta Vuka ulijevala u Dunav). Do spomenutih je promjena u urbanističkom planu i arhitektonskoj vizuri grada došlo uslijed regulacije toka i korita rijeke Vuke te izgradnje velikog zaštitnog nasipa uz dunavsku obalu, napose nakon katastrofalne poplave iz 1965. godine te implementacije novog urbanističkog rješenja Vukovara osmišljenog poslije toga. Pritom se nije vodilo mnogo računa o zašiti i očuvanju povijesne gradske jezgre i postojećeg uličnog rastera kao bitnih elemenata vukovarske kulturne baštine. Istaknuti vukovarski umjetnik, publicist i svjedok vremena, Brane Crlenjak (1930. – 2014.), u svojoj knjizi Razvitak vukovarskih ulica o spomenutim „izmjenama urbanih zona“ napisao je sljedeće: „Neopterećen nostalgijom i vođen kritičkim prosuđivanjem tvrdim da je grad … od tada počeo gubiti svoju povijesnu, prirodnu, arhitektonsku i urbanističku fizionomiju. Prostor se preobražava u oblik stihijski smještenih neestetskih građevina prikladnih minulom vremenu bezličnoga stilskog oblikovanja“. Može se, prema tome, zaključiti da je Vukovar od tada postao zaštićeniji od poplava Dunava i Vuke, ali i ranjiviji uslijed gubitka dijela kulturnog identiteta i nasljeđa po kojem je stoljećima bio prepoznatljiv.

Ono što nije predmet znanstvenog istraživanja i stručnog vrednovanja vukovarskog urbanističkog razvoja, a što ponekom zavičajniku, dok sa zanimanjem promatra spomenuti kartografski materijal, ipak može „zapeti za oko“ okolnost je da ulice koje omeđuju središnji dio poznatog platoa „Švapsko brdo“ u Starom Vukovaru (današnje ulice Ivana Meštrovića, Trg Drvena Pijaca, Bogdanovačka ulica, Duga ulica, ulice Vatroslava Lisinskog i Europske unije) donekle podsjećaju na konture presjeka „Vučedolske golubice“. Je li tu riječ tek o pukoj slučajnosti, ili pak o poruci koja svojim značenjem nadilazi prostor i vrijeme i čija je tajna duboko zakopana u umu i srcu Vukovaraca, ostaje u domeni čistoga nagađanja, odnosno, kako je netko jednom davno rekao: “…to je pitanje, što premda začuđuje, ipak ne isključuje svako nagađanje.“