Ivan Kukuljević Sakcinski osobno

Arhivski izvor: HR-AHAZU-35 / XV-23 Osobni fond Ivan Kukuljević Sakcinski

Vlasnik zapisa: Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb

Autor priče: Ivana Burnać, arhivistica u Arhivu HAZU

Na spomen imena Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816. – 1189.) mnogima na pamet pada njegova svestrana kulturna i politička djelatnost kojom nas je zadužio kao čuvar nacionalnog identiteta, povjesničar, književnik, političar, bibliograf, arhivar, istraživač itd. No ono u što niti jedna njegova biografija ne pruža uvid jest njegova privatnost. Iz tog je razloga zanimljiv sadržaj zadnje kutije Kukuljevićevog osobnog fonda koji se čuva u Arhivu HAZU: HR-AHAZU-35 / XV-23, kutija br. 14 (Dodatak 2), a koji je Akademiji 1966. poklonio muzikolog i izvanredni član HAZU (tada JAZU) profesor Ladislav Šaban, Kukuljevićev praunuk s majčine strane. Malena drvena kutijica ukrašena cvjetnim motivima zavedena je kao spomenar u kojem se nalaze 64 rukom ispisana listića koji kriju pomalo zaboravljen oblik iskazivanja prijateljstva i ljubavi. Kako su prvobitne korice spomenara propale, on se čuva u ovoj kutijici koja je vjerojatno pripadala Kukuljevićevu sinu Božidaru čije se ime nalazi u njenoj unutrašnjosti.

Listići s posvetama ispisani su u periodu od 1835. do 1846. i sadrže poruke članova obitelji, prijatelja, poznanika i ostalih koji su očito bili važan dio Kukuljevićeva života, tada mladića u dvadesetim godinama. Javnosti su predstavljeni na izložbi 2016. godine u Knjižnici HAZU povodom 200. obljetnice rođenja Ivana Kukuljevića Sakcinskog.

Na 32. listiću njegova prijateljica Jelisava Tkalac 1841. godine četverostihom dosjetljivo piše:

„Kakou da ti Priatelju! Natom listu zrazim želju? Evo ti je u pet rěčih: Živi u Srěči uvěk věči.“

Sljedeći listić posveta je prijateljice Marie Zengevall:

„Kratko vrěme imadoh srěču te poznati, Al věkoma ću ti Priateljica ostati.“

Ove iskrene, neusiljene želje nastale iz potrebe za očuvanjem prijateljskih odnosa ovjekovječile su neka starija, jednostavnija i možda ljepša vremena. Posveta Frane Dumbovića na 42. listiću napisana 1842. u Veneciji (Mlecima) glasi:

„Da je samo jedan Sanj, Kadse rastanemo, A jedan věk, Kadse sastanemo.“

Zanimljiv je i 50. listić na kome svoj trag u stihovima ostavlja Kukuljevićeva prijateljica Ljubica Marković, a koji neodoljivo podsjećaju na Đulabije Stanka Vraza:

„Kako dûga Sdruža Sve nebeske boje, Tak u Tvojoj Duši Sve Krepozti Stoje.“

No listić koji nosi možda najveću sentimentalnu vrijednost napisan je 1845. i glasi:

„Prie izsušit moć je more, Prie poplavit vodom gore – Nego uništit sàrcu u momu, ljubav prama Teb' milomu – “

U donjem desnom kutu listića inicijal C otkriva da je riječ o Korneliji (Corneliji) Novak – Kukuljevićevoj zaručnici, nedugo zatim i supruzi^[1].

[1] Ivan Kukuljević Sakcinski i Kornelija Novak oženili su se 5. kolovoza 1846. u mjestu Preseka (Hrvatsko zagorje).

Izuzev hrvatskog, spomenar obiluje posvetama na njemačkom jeziku a nekolicina je napisana na francuskom. Osim pisanih posveta, tu su i pomno oslikani crteži koji nerijetko prikazuju prolaznost života poput groba na obali okruženog žalosnim vrbama. Unutrašnjost kutijice krasi portret Ljudevita Gaja iz 1843., Kukuljevićeva suradnika iz Narodne stranke.