Veliki svijet malog hampera

Zapis: Limenka s poklopcem u kojoj se nalazi minijaturna programska knjižica i papirnata ruža

Naziv fonda/zbirke: Arhivski fond Zagrebačkog kazališta mladih

Vlasnik zapisa: Zagrebačko kazalište mladih

Priča o zapisu:

Jednom, ne tako davno, baš nekako na dan velikog čišćenja grada, u jednoj sporednoj ulici grupica sporednih ljudi, koji nikoga više nemaju, zaigrala se odbačenim stvarima, koje nitko više ne treba...

Za tri konzerve, staru vazu i malog plastičnog zeku, oni igraju jednu neobičnu predstavu o tome kako je cijeli naš život zapravo jedna velika predstava, koju se uvijek može gledati s ove ili one strane, i od koje, kao i od svake druge predstave, najčešće dobivamo upravo onoliko koliko joj se i dajemo.

Programska knjižica predstave Hamper

Programske knjižice u kazalištima najčešće su u formatu koji po prilici odgovara presavijenom A4 papiru. Zato je vrlo neobično ukoliko su jako velike ili jako male, a posebno je neobično ako su smještene u neko trodimenzionalno pakiranje.

Tako je programska knjižica predstave Hamper Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM-a) iz 1996. godine smještena u jednu limenu kanticu odnosno u mali hamper - književnim standardom rečeno: vjedro, kanta. Druga posebnost te kantice jest da ima poklopac i malu metalnu žicu sa suprotne strane. Kada, dakle, otvorite poklopac i povučete žicu prema otvoru iz kantice će iskočiti papirnata ruža.

Ove dosjetke nisu nimalo slučajne jer nas uvode u atmosferu i smisao predstave koja je svojedobno bila veliki hit i koja je, između ostaloga obilježila kazališni rad redatelja, glumca i profesora na Akademiji dramske umjetnosti Renea Medvešeka.

Hamper je zapravo simbol smetlišta i odbačenih stvari pa na koncu i odbačenih ljudi koji te stvari uzimaju budući da im mogu poslužiti u životu ili im se naprosto sviđaju. Stanari suvremenih predgrađa odbacuju stare stvari na smetlište u dane kada je predviđen odvoz krupnog i ostalog otpada te ih zaboravljaju gaseći svjetla iza svojih prozora. Tako je i na početku Hampera. Pod okriljem noći, na smetlištu se skupljaju beskućnici u potrazi za nečim što bi mogli uzeti.

Svatko dolazi sa svojim snovima, brigama, strahovima i tugom. Ti različiti ljudi, koji nipošto nisu pojednostavljene karikature, u mraku smetlišta stvaraju svoju predstavu o životu i njegovim bitnim trenucima te za to koriste odbačene letve, lonce, kišobrane, limenke. Jedna od scena u toj predstavi je i scena udvaranja u kojoj muškarac ženi poklanja malu kutijicu iz koje izlazi papirnata ruža. Sjetimo se papirnate ruže koja se nalazi u malom hamperu zajedno s programskom knjižicom! Autor kao da nam želi poručiti da odbačene stvari nisu samo smeće, već da se u njima može kriti nešto lijepo i poetično.

Među likovima se stvaraju specifični odnosi koji se grade kroz tu kazališnu igru, a oni nisu bez sukoba i napetosti. Radost koju donosi pomirenje, pomućuje potištenost koja nastupa kada se nakon igre moraju suočiti sa stvarnim svijetom. U bajkovitoj maniri, beskućnici u improviziranom vozilu odlijeću u nebo udaljujući se od ovoga svijeta koji nije po njihovoj mjeri. Tako mali hamper, prema riječima autora, figurira i kao metafora jednog drugačijeg, ljepšeg svijeta u koji su likovi uronili i u koji, naposljetku, odlijeću. Na samom kraju dolaze smetlari, raščišćavaju smetlište te ponovo uspostavljaju svakodnevni, monotoni red.

Zanimljivo je da je ova predstava, koja nije imala gotov predložak, nastala kroz improvizacije i razgovore između redatelja Medvešeka i glumaca – sudionika. Medvešek je glumcima iznio samo osnovnu ideju koja se onda kroz probe i zajednički rad razrađivala i na koncu je nastala predstava.

Tako se Hamper sa svim svojim specifičnostima uklapa u kazališne tendencije devedesetih godina prošloga stoljeća kada se u nas afirmira autorsko kazalište. U predstavi su igrali Katarina Bistrović Darvaš, Zdenka Marunčić, Urša Raukar, Marica Vidušić, Nina Violić, Davor Borčić, Franjo Džimi Jurčec, Edvin Liverić, Branko Meničanin, Filip Nola, Branko Supek, Zoran Čubrilo i Damir Šaban.

Hamper se, smatraju neki kritičari, okrenuo od velikih kazališnih tema koje zrače jedino nemoć protagonista te je inspiraciju potražio na smetlištu, u malom, svakodnevnom. Predstava je neverbalna te napušta velike i pretenciozne riječi koje ne dopiru do gledatelja. U zapisima o predstavi može se pročitati da je publika istinski uživala u njoj gdjegod se ona igrala jer je bila nešto istinski novo. U kolektivnoj igri, u kojoj su svi glumci glavni likovi i nitko nije zvijezda, emocije su prelazile rampu, a neposrednost i radost igre su osvajale gledatelje.

Medvešek je stvorio viziju zajednice čiji smisao počiva na vrijednostima poput ljubavi, nježnosti, prijateljstva i suosjećanja, a koje su sposobne apsorbirati sve ono što je negativno. Hamper nam vraća nadu i vjeru da dobro ipak može nadjačati zlo, da ljudskost može nadvladati nečovječnost. Pun je topline, jednostavnosti i skromnosti, a posebno je dirljivo to što dječak s teškoćama u razvoju razrješuje sve probleme, a nabusiti klošar biva slomljen dobrotom i ljubavlju ostalih.

I zaključno. Kao što limena kantica s programskom knjižicom i papirnatom ružom služi kao svojevrsni simbol smetlišta i odbačenih stvari iz kojih se, uz malo truda i mašte, može izvući neki smisao i priča tako i arhivsko gradivo u našim arhivima čeka da netko ispriča njegovu priču ili točnije pregršt priča. A sve priče govore ljudima o ljudima kojima je potreba za pričama nasušna. Jer unose smisao u svijet koji je bez njih kaotičan, sumoran i lišen topline.

Napisala: Ozana Iveković