Puno lica - jedna dopisnica

Arhivski izvori: ASH-3.2.1. Zbirka Razne osobe, serija Divna Zečević (stara signatura HR-ASH-2-4)

Vlasnik zapisa: Arhiv Srba u Hrvatskoj

Autorica priče: Zvezdana Ostojić

U rujnu 2010. Arhiv Srba u Hrvatskoj (ASH) je od Instituta za etnologiju i folkloristiku u kojem je Divna Zečević radila kao znanstvena savjetnica preuzeo dio njezine ostavštine. U dijelu rukopisne građe našla se i jedna naizgled sasvim obična stara dopisnica sa štampanom poštanskom markicom, napisana 11. listopada 1961. Samo na izgled! Neprivlačna i neprimjetna u svojoj jednostavnosti, na njoj su nataloženi slojevi povijesti. Dopisnica je adresirana na Divnu Zečević i na Muzej Srba u Hrvatskoj. Prošlost u sadašnjosti! Upravo tako glasi naslov knjige o pučkom književnom mišljenju iz 1991. znanstvenice Divne Zečević (1937. – 2006.).

Iako je kao zaposlenica Instituta svoj radni vijek posvetila proučavanju usmene književnosti i predaje, prvo radno mjesto Divne Zečević bilo je u Muzeju Srba u Hrvatskoj (MSH-u), instituciji koja polako tone u zaborav. Kako sama kaže u tekstu o svojem prvom zaposlenju (Ljetopis 2001: 508), za Muzej je saznala tek kada je, tražeći posao nakon diplomiranja, u njemu primljena na mjesto knjižničarke 1961. godine. Osnovan 1946. kao odjel u MUO, u vrijeme kada je Divna primljena na novo radno mjesto, Muzej je već radio kao samostalna institucija (1951. – 1963.). MSH se nalazio u Marinkovićevoj ulici (nekada Jelačićeva, a danas ulica Frana Petrića) na broju 4, smješten na polukatu i dijelu prvog kata kuće.

Istini za volju, muzejski, odnosno knjižničarski posao nije bio ostvarenje njezinih snova. Žudjela je za namještenjem na fakultetu, ali je zapravo do kraja ostala rastrzana između nauke i pisanja poezije. Dokument koji imamo pred sobom upravo je svjedočanstvo njezine neutažive želje za pisanjem i radom, za osamostaljivanjem od trenutka kada je diplomirala 1960. na Filozofskim fakultetu u Zagrebu. Pisanje je nužda. Između pisanja i disanja stoji znak jednakosti. Pisanje je bjekstvo, ali i izvor prihoda, iako je silno nastojala da joj se život ne svede na misao o hljebu nasušnom.

Međutim kao što joj traženje idealnog posla nije išlo sasvim glatko, tako ni njezine pjesme, radio-drame i tekstovi nisu nalazili put do časopisa, novina ili radio emisija onako brzo kako je ona to željela. Pored toga što je kucala na vrata „Telegrama“, „Republike“, Radio Zagreba itd., iz dopisnice se vidi da je u početku namjeravala slati svoje tekstove i listu „Glas Slavonije“. Potpisnik i pošiljatelj ove dopisnice, „konspirativnog“ imena Šiko, Divni daje upute za objavljivanje tekstova u „Glasu Slavonije“. A Šiko nije nitko drugi do čuveni osječki profesor i rektor Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, Stanislav Marijanović (1935. – 2019.). Radio je od 1961. kao novinar „Glasa Slavonije“ u Osijeku, zatim je bio profesor u gradskoj gimnaziji te arhivist u osječkom arhivu. Bio je kolega s fakulteta i zemljak Divne Zečević, baš kao i Džela koji se spominje u dopisnici (Reufik Dželihodžić). Njih dvojica su dobro poznavali Divnu jer se prijateljski ton osjeća i u ovom nevelikom broju riječi koncizno koncipiranog teksta dopisnice. U fondu Divna Zečević (k.5, inv.br.168), u nedovršenom popisu objavljenih radova od 1954. do 1982. nalazimo podatak o pjesmi „Ravnica“, objavljenoj u „Glasu Slavonije“ 8. listopada 1968.

Bez obzira na značaj i veličinu knjižnice, Divnino radno mjesto je ugašeno zbog, kako joj je obrazloženo, malenog godišnjeg prirasta knjiga. Otkaz je 1965. prihvatila „s olakšanjem kao otvorena vrata u budućnost“. (Ljetopis 2001:509) Ova je dopisnica, sa druge strane, naš prozor u prošlost koja pripovijeda onima koji bi htjeli i znali da je pročitaju.